Postavljanje granica

Ili

Ja to nikada nisam znala

Odmah ću vas razočarati ako ste mislili da ću pisati o vještinama ''postavljanja granica''. Nikada ih nisam znala postaviti, a mislim da to ne znam ni sada, ali, jadna ja, trudim se iz petnih žila, kao dijete koje je svjesno da je u nepravdi i ne zna kako da se postavi pa počne plakati, e to sam vam ja. Plačka!

Razmišljajući o tome, potaknuta nekim ličnim iskustvima, shvatila sam na koji način neki  ljudi ''postavljaju granice''.

Prva reakcija je bila potpuna osupnutost i zbunjenost, ali misli su se polako, doduše bolno, posložile.

Definija granica

''Granice se mogu definisati kao ''pravila koje neko uspostavlja kako bi zaštitio svoju bezbjednost i blagostanje u prisustvu drugih; mi prepoznajemo i izražavamo kako se drugi ljudi mogu ponašati u našem prisustvu, a da bi se mi osjećali sigurno''.

Kada razmišljam o tome, ništa od toga mi se ne čini komplikovano i teško, ali kada ga treba upotrijebiti u određenom trenutku, eh to je već druga priča.

''Postavljanje granica'' nas vrlo često može odvući u privid naše moći i privid toga da smo ponosni na sebe jer smo, ipak, uspjeli postaviti granice.

Kako?

Skloni smo ''postavljati granice'' prema osobama prema kojima, u stvari, nemamo  ni potrebu to raditi, ne ugrožavaju nas niti smo u nekim odnosima sa njima.

Ali zašto to radimo?

Zato što su nam te osobe manje bitne, manje važne ili čak nevažne, te nam postavljenje granica prema njima ide veoma lako, čak ne osjećamo ni nelagodu niti bilo koju drugu lošu emociju kada to činimo, oni su nam kao, recimo,  pokusni kunići i nije nas briga oni su nam kolateralna šteta. Obično se za njihovu naklonost ili ljubav nismo morali potruditi niti malo, oni su nam je pružili na dlanu, ljubav mislim.

Ponosni smo na sebe, iznutra nas grije nekakvo novo samopouzdanje i čestitamo si uzdignute glave i kažemo ''bravo draga, vidiš da se može, vidiš da to nije tako teško, neka si baš, tako i treba''.

Iza svega toga se krije nemoć postavljnja granica prema osobama prema kojima ustvari to trebate uraditi, ali nemate usuda, snage, osjećate strah, jer su vam te osobe veoma važne. Pola života proživimo u iluziji i predstavljajući sebe onakvom kakvi nismo jer bi možda željeli biti ili manje osjetljivi ili manje ranjivi ili manje ovo ili manje ono ili više ovo ili više ono.

Stari problemi i stare boljke ostaju, ali ih prikriva lažni osjećaj osnaživanja i samopouzdanja i nastavljate postavljati granice i svakog dana to radite na različite načine sa poluosmjehom na licu i likovanjem samoj sebi ili naspram drugih i uzdignute glave misliš da napreduješ, a ustvari.....Tamo gdje je bitno, tamo gdje je važno, temo gdje stvarno trebate postaviti granice, stvari ostaju iste, a hranite se lažnim osjećajima i tuđom povrijeđenošću.

Kako znam?

Da, znam, znam šta pišem, osjetila na sopstvenoj koži!

POSTAVITE GRANICE DA BI VAMA BILO BOLJE, A NE DA POVRIJEDITE DRUGE!

Uzdravlje!

 

 

  

16:25 - 16:44

ili 

Tilanina priča 

''16:25.....

Uobičajena poslijepodnevna gužva i neobična toplota u zraku. 

Miriše  proljeće u februaru.

New York-ška buka u Sarajevu, sirene, tramvaji, kočnice i galebovi, oni riječni.

Oni sjede jedno preko puta drugog. On se drži uspravno i pomislili bi da mu je neugodno i da je ukočen, ali nije, poznaju se, to mu je prirodno stanje. Piju čaj iz bjelih porculanskih zdjelica.

Ona nije uspravna, njeno prirodno stanje je drugačije. Razgovaraju lagano, bez pritiska, bez stresa, pitko, ponekad se smiju, ali ne zabacuju glavu unazad, smiju se onako, uljudno, nije im neugodno, prija, dugo se poznaju.

Promatra ga,  sve o čemu priča  on misli da je za nju  značajno, voli da joj priča, misli da ga ona sluša i da njegove  riječi imaju težinu.

A nije da tu nema istine.

Razumiju se.

Razmjenjuju riječi i poglede, razmjenjuju misli i uvjerenja, razmjenjuju se.

Ona mu  priča o hektičnom životu, o zvjezdama i o tome da želi biti glumica.

On se igra kesicom meda. Ne, nije nervozan, to  mu je navika.

Kao na nekom filmskom setu u nekoj dobro pripremljenoj i postavljenoj  sceni, sceni koju su već ponovili nekoliko puta, jer nije bila onakva kakvom ju je neko zamislio. Sjede.

Prazan je prostor.

 Gleda je sa namjerom, zato što to tako treba, zato što to tako piše kao u nekom otrcanom scenariju.

Smješi mu se, daje značaj tom pogledu i naginje se naprijed, kao da je to uobičajeni ritual pijenja čaja iz porculanskih zdjelica u kafeu neobičnog imena.

On i dalje govori ali riječi i rečenice su tiše, skoro pa  se ništa i ne čuje, ono što se vidi je pokretanje usana, gestikulacija rukama, mimika lica i ništa više. 

Je li moguće da je prošlo 10 godina, ili 9 godina i 7 mjeseci ili 8 godina i 2 mjeseca?

 Da li je to istina?

To više nije bilo važno, ništa u toj sceni više nije bilo važno, tek dvoje ljudi koji razgovarju.

 I ništa se tu  nije desilo, ništa značajno i važno  sem da je Venera bila u Jarcu trigon Uran u Biku.

Ništa!

Odobravala je klimanjem glavom, razumjevala je sve što govori, smješila  se kada je trebalo, ali nišat čula nije od zaglušujuće buke pametnih misli koje nikada neće znati pretočiti u riječi na papiru.

 U glavi se odvijao lažni život u kojem su se spajali u nekoj tački vremena i prostora u izmišljenoj stvarnosti koja ima i svoje boje, okuse i mirise. I kao  snovi pred buđenje.

Samo ovo nije bio taj san!

Iz tuge se pišu najbolje priče, sreća za to nije sposobna.

16:44....  

Februar miriše na april, Sarajevo nema miris New Yorka, na sreću, prekratak semafor na raskrsnici na Marin'dvoru (Marijinom dvoru), propušten autobus na relaciji Skenderija- Nedžarići, jednog nevažnog dana''.

SVA PRAVA PRIDRŽANA TILANA

 

 

Duboka koma

Ili

Kako sam oživjela i probudila se iz kome!

 

 I evo ga, poslije 4 godine teške, duboke kome, potpunog gubitka svijesti i nemoći da se suočim sa bjelinom papira i praznom stranicom u misli mi dođoše riječi koje čuh nekada davno:

'' Ako te strah bijelog papira, a ti počni po njemu pisati, šarati ili bilo šta drugo''.

                  

                                                               Artist Doriana Popa's                                                     

Šalu na stranu, iza mene su 4 vrlo teške godine, godine u kojima sam se gubila i nalazila, u kojima sam bila luda i očajna, sretna i nesretna, pogažena i pregažena, uplašena i hrabra, ostavljena i prihvaćena, povrijeđena i suprotno od toga, godine u kojima sam otkrila nevjerovatnu snagu i krhkost, sposobnost i nesposobnost, snalažljivost i ne snalažljivost, godine u kojima sam bila glupa i pametna, naivna i pomalo mudra, izgubljena i nađena, ''potpuno u komi i sa malo svijesti'' (figurativno, naravno), godine u kojima sam padala u provalije i teško se izvalačila iz njih, godine u kojima sam spoznala u kakvom sam neznanju živjela, a baš sam malo prije toga (2017., 2018., 2019.) nekako postajala i  bila  pametna 😃i baš nekako počela slagati i preslagivati život i spoznavati sebe i svijet oko sebe i desi se koma poslije koje sam sve, ama baš sve, čini se, zaboravila.

Godine u kojima sam doživjela stvari o kojima ni u najgorim noćnim morama nisam mislila da bih mogla doživjeti, ali rekli su mi da se to zove život, pa il' ga živi il' ne živi.

I kad na kraju pomisliš, eh evo ga, napokon mirne vode i pusti me da živim mirno, a sile nebeske kažu jok i  ponovo oluje i nemiri. Ako je tako u svijetu što ne bi bilo i kod tebe.

Astrološke predikcije kažu....sve u svemu biće svega!

Dobro došli, ponovo, na blog KUTIJA NADJE KAN!

  

Prođe godina

Ili

Jel' više dosta....

Sjećam se prošle godine u ova doba, pisala sam blog o godini koja odlazi. 

Bila mi je grozna, a ja puna iščekivanja nove 2019. da mi bude bolja nego ona predhodna jer mi je nekad neko ili sam sama sebe ubijedila, da su mi parne  godine grozna, a neparne kao nisu. 

Trebalo mi je godina i godina da shvatim da to nema veze i da je godina ''loša'' ili ''dobra'' bez obzira bila ona parna ili neparna, al' hajd'!

Ova mi je godina, isto, bila grozna. Kako grozna? Jednostavno, grozna! 

Postoje ljudi koji se potrude da ti bude grozno, daju sve od sebe da ih, bez obzira na količinu ljubavi koju imaš u sebi i koju si rada dati i daješ, zamirziš, pardon, prestaneš voljeti.

 Opireš se ti, opireše, satima, danima, mjesecima godinama, ali jok.

Svi pametnjakovići odmah će pomisliti da nije ispravno i nije ok, da ti neko drugi određuje ili da je tvoj život ili osjećaj vezan za druge i da oni utiču na to jeli tebi super ili nije. 

Da, tako bi trebalo biti, u teoriji, ali ljudi su sastavni dio  života i narvno da utiču na  sreću ili nesreću, zadovoljstvo ili ono drugo, ushit ili ono obrnuto od toga, pogotovo ljudi za koje si vezan godinama i koji su ti nekoć bili bliski.

Jesam li pametnija ove godine od one predhodne, ne znam, jesam li bogatija za iskustva, jesam, hoće li mi to pomoći u budućnosti, a valjda hoće, ko zna.

Nevjerovatno je  koliko energije ljudi ulože da bi nekome zagorčali život i  izazvali loše emocije i isto toliko nevjerovatno, kako se malo trude ili nikako da izazovu dobre emocije da te usreće ili oraspolože.

Sa svih strana nas bombarduju, baš u ovo blagdansko vrijeme da trebamo biti dobri i činiti dobra djela, pa ljudi dokle smo to mi došli????

Velike kompanije svoje marketinške kampanje zasnivaju baš na takvim sloganima, mole nas da budemo dobri, pa halooo svijete?!??!?!?!

Dobrota je postala rijetka i neobična osobina, biti loš je u trendu u modi?!

Neću da pametujem jer nisam pametna, jer da jesem, manje bi se obazirala na loše komentare, zajedljive izjave i bilo bi mi svejedno kad se prijateljstvo uruši, kad se izgubi dio porodice,  kad te nepravedno optuže, kad zaborave, kad te kazne, kad te žgužvaju i bace, kad te zanemare, kad im ni u mislima nisi, kad....

Ovo je oda prošloj lošoj godini i oda svemu što sam izgubila, svemu u šta sam se razočarala i svemu zbog čega sam plakala, ovo je dobrodošlica ovoj novoj što pristiže u nadi da ću u njoj pronaći sve što sam igubila, da ću se otarasiti svega što mi je teret, da ću prevazići strahove, da ću steći hrabrosti  i mogućnosti učiniti ono što je jednom, dobro za mene.  

Šta li će biti u 2020. to niko ne zna, mogu samo poželjeti da me pomiluje i pomazi, a ne da bude ovako ohola i okrutna kao 2019. sram je bilo!

Bolni blog o lažima, ima i sexa, ali ne u onom izvornom obliku, a o trakama...tek ćemo vidjeti

Op.aut (poznati film Sex, laži i video trake iz 1989.)

Ili

Ono što te ne ubije........

...........nastavi slijed 😊!

 Vratit' će se da te dokrajči!

Uvijek su mi djelovali naivno, da ne kažem glupo, filmovi sa sve  tematikom neke zavjere, na bilo kojem nivou. Slike su se redale. Prvo uvod, onda zaplet, pa dođe vrhunac radnje, preokret i rasplet...Eh, sad' taj rasplet može završiti sretno, nesretno i 'nako....mlako, ovisno o žanru. Nisam baš mlađahno djevojče(na žalost ahahahah) da iskustva nemam, ali tuka i ja pa negdje bi se mogao staviti znak jednakosti. 😊

Moja mama, kad god joj kažem: ''Ma daj mama, pusti to je samo film'', odgovori isto, uvijek isto....''Da sine, jeste film, ali svaki je film, ako nisi znala, (očito da nisam jer sam tuka) zasnovan na stvarnom životu''.

Filmovi se prave da nam zadrže pažnju da nas polako vode od onog gore uvoda, pa redom. Pravljeni da u nama izazivaju različite vrste emocija, da nas u ta dva sata bacaju od ushićenja do straha i razočarenja i uvijek su nekako prenaglašene emocije, uvijek!!! 

Uvijek je previše sreće, previše straha, previše zapleta i zavjera, previše svega i to, naprosto, u stvarnom životu ne postoji! Hm?

Stvarni život je ipak malo realniji, u stavrnom životu sve te teorije zavjere padaju u vodu, to što namisli neki scenarista, koji je scenarista zato što ima bujnu maštu u stvarnosi nema šanse.

Ljudi su dobri, empatični, onako po prirodi, i one najgore ubice imaju srce i oni plaču, pa makar sami sklupčani negdje da ih niko ne vidi i kada ne vide sami sebe, zato teorije zavjere, podlosti i pakosti u toj filmskoj varijanti, definitivno ne postoje.

Moja mama se ne bi složila sa tim! Definitivno! Branila bi teoriju da je sve, ama baš sve baš tako kako se dešava u stvarnom životu. A šta ćeš joj mama je to, i kao što je ''svaki kupac uvijek upravu'', tako je i svaka mama uvijek upravu, pa i ja sam mama zaboga i znam šta pričam. 😊

Ako bi sada posegnuli duboko u prošlost i ličnu anamnezu svakog od nas, ih svega bi tu našli i našli bi i razumijevanje za svaki potez u našim životima, ali sada nećemo bacati anamneze i zadirati baš duboko prije svega jer nismo kvalificirani 😊.

1. Laži – definicija postoji i vrlo je jasna, svi smo je okusili, a gdje i nećeš kad te mama pita gdje ćeš, a ti kažeš idem sa Merimom  malo da prošetamo po gradu, ahahaha ješta a-ha baš! 

Postoje laži i koje bole i laži na kojima ste nekada nekome zahvalni (vjerovali ili ne), postoje i laži zarad nečije dobrobiti, a postoje laži koje su brutalne i teške, vrlo ozbiljne i dalekosežne, one su samo na filmu?!?!

2. Sex- 😊 i za to postoji definicija. Nisam žena od definicija, volim više slobodniji način izražavanja, da ne kažem ležerniji, ali zbog osjetljivosti media – prostora  reći ću: ''Snošaj ili spolni odnos je spolno povezivanje dvoje ljudi putem spolnih organa. NORMALNIM spolnim odnosom najčešće se smatra tjelesni kontakt između žene i muškarca, putem penetracije muškog polnog organa u ženski polni organ. Termin također može opisati i druga penetrativna djela.....''(izvor: Wikipedia), e tu sam te čekala..... u narodu ima izraz da te neko u zdrav mozak i onda to nema veze sa onim što bi se trebalo doživjeti na kraju sex-a.

 Znate na šta mislim! Poslije sexa ''e tu sam te čekala'' poželiš zaspati i probuditi se u (dvijehiljadedvadesetprvoj) 2021. 😴

3. Video trake 📼– ovo definitivno zaslužuje biti prenešeno na video trake. Od kada film postoji, kao takav (1895. - valjda) od one poznate braće koji su snimili prvi film do danas, nizali su se scenariji u raznim žanrovima, neki manje, a neki više uspješni, ali ovaj scenario definitivno zaslužuje biti prenešen na ''video trake'', Oscar mu ne gine.

 Posjeduje sve što dobar i kvalitetan film treba da ima, zato scenaristi, reditelji sve poruke molim slati u PP.

Šalu na stranu, postoje razne vrste boli, za one jednostavne boli postoje jednostvani načini liječenja, čitav dijapazon od blagih do onih jakih analgetika, ali prije toga ''za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama, upitajte svog liječnika ili ljekarnika'', ali postoje i one druge boli za koje lijek ne postoji, boli prouzrokovane naruženošću, povredom ugleda i časti, slobode i prava, dostojanstva.....

Tada vam ništa ne preostaje nego li pomisliti.......Bolan, valja vam život živjet', bolan valja vam djeci život živjet'!!!
Uzdravlje!

Može li se umrijeti više puta
ili 
boli li uvijek isto?

Postoje muke/boli o kojima se ne govor, muke/boli o kojima se šuti. Ali kad provale, provale kao vulkani i izliju svu vrelinu svoje lave nemilosrdno i bezobzirno, ali kako dodju tako i nestanu i kao da ništa i nikda nije ni bilo.

Postoje muke/boli o kojima se priča da bi njihova jačina oslabila i tako i bude.

Ništa nije vječno, na sreću, pa tako ni muke/boli, samo treba sačekati da prođu, ali dok prolaze ostavljaju rane koje zarastu, ali ožiljci, na žalost, nikada. 

Uz svu silu puževih krema, krema od kokosa, maslinovog ulja, kantariona, meda i ricinusa, mlake vode i okrijepe.

Kako nastaju i zašto, moglo bi se pisati danima, ali od koga nastaju, e to su već priče koje su ili ...ili.

Svijet je otišao do vraga i više se ne zna koje je kome ko i ko je kome želio dobro a prouzročio loše, ko je kome rekao jedno, a mislio drugo.

 Više se ne zna kako preživjeti vezu, brak, posao, prijateljstvo, rođaštvo, roditeljstvo, kako preživjeti muke/boli.

Jesu li sve boli iste?
Bole li sve boli jednako?
Čime se boli mjere?

Kada su razočarenje u pitanju, gradacija se može praviti od malih do velikih. Razočarenja koje nam priredi poslodavac, kolege na poslu, prijatelji, supružnici, djeca,  susjedi,  bitni i manje bitni ljudi.

Šta je sa izdajama?

Kažu da izdaje najviše bole od prijatelja, od bliskih ljudi. Kažu da kada te izda neko kome niste pokazivali suze i krv tek bude činjenica u datom trenutku.

A onda dođe dan kada napokon umrete, umrete iznutra.

 Trenutak umiranja je težak, najteži, bolan i nema tog Lexiliuma ni tog Apaurina, ni tog Analgina ni Cafetina koji to može ublažiti, jednostavno umrete i to je dobro, prođe.

Aaaa može li se umirati nekoliko puta?


Može!

 Kada umirete drugi put, boli li kao prvi put? Možda i nije tako strašno, jer ste već iskusili umiranje? Možda boli svaki put isto? Možda otupi oštrica vremenom?

E, tako sam i ja umirla, 3 puta. Umrla iznutra.

Prvi je put bilo grozno i dugotrajno, drugi je put bilo bolno i puno ožiljaka, a ovo treće je bilo najgore.
I da, može se umrijeti nekoliko puta i nikada ne znaš koliko će biti bolno, al' stvarno ne znaš.

Meni je ovo jučerašnje umiranje bilo najgore i nadam se i zadnje i nadam se da više nikada umrijeti neću, a sve i da hoću više ne mogu, jer sva buduća umiranja biti će kao šapat vjetra jer kada te ubije najvažnija stvar na svijetu sve ostalo bude šapat vjetra.

Zato.....
(dugo sam razmišljala kako nastaviti rečenicu započetu sa zato...)
Zato....
na vrijeme nabavite okolope i ostala čuda 
na vrijeme stanite u odbrambeni gard
na vrijeme osmislite strategije, taktike
na vrijeme... 
P.S. I ne pitajte me jeli sve ok, jeste sve je ok, kao i uvijek!

Savjetovalište ti, Savjetovalište mi

Ili

Ko koga i kako savjetuje?!

Nekada prije pisala sam o temi koja je jako lična i za mene emotivno teška. 

Evo me opet sa temom psihološke pomoći, ali ne one koju propagiraju ''motivacijski govornici'', tipa...khm khm da im ne spominjem imena, nego stručne osobe koje su, valjda, osposobljene da nama, kojima je to potrebno, pruže tu famoznu psihološku pomoć.

Naime, radi se o Kantonalnoj  javnoj ustanovi ''Porodično savjetovalište'' u koje sam išla prije ihi-hi godina i tada sam za njih imala samo riječi hvale. 

Tada je jedan od psihologa bila gospođa Azra Kuljuh, vrsni stručnjak, žena koja je pored završenog fakulteta, pohađala i prošla milion seminara na kojima je svoje ogromno znanje usavršila, ali na žalost ovog grada i Ustanove, vratila se u svoj grad i ne živi više u Sarajevu.

Elem, pošto su ovo moderna vremena i KJU PS ima svoju FB stranicu, bila sam slobodna da im se javim sa pitanjem, a vezanim za njihove usluge, ali u tom pregledanju informacija, za oko mi je zapelo radno vrijeme od 08:00-16:00??!??!?!?!??!?!

Ipak sam poslala poruku sa pitanjem za termin i sa pitanjem, kako ja, koja sam zaposlena u privatnom sektoru i radim do 17:00 sati mogu koristiti usluge KJU PS. Odgovorili su mi da se javim na mail.

Okej

Javila sam se na mail sa istim pitanjem. Odgovorili su mi ljubazno, uvježbanim, već unaprijed osmišljenim odgovorom, pravim psihološkim,  kako su napravili anketu prije 3 godine i da su se njihovi korisnici izjasnili da je radno vrijeme od 08:00 – 16:00 uredu i da ukoliko želim termin da se javim na broj telefona.

Okej

Želim, ali kako? Kako da zakažem termin kada je radno vrijeme u privatnom sektoru od 08:30 -17:00, a radno vrijeme Ustanove koja je na budžetu i koju plaćam cijeli život ima radno vrijeme do 16:00, a ja svoje radno mjesto ne mogu napustiti prije 17:00? Kako?

Zamolila sam da mi odgovore na ovo pitanje, ali tajac. Ništa.

Ponovo sam poslala mail sa  molbom da mi odgovore na mail i na pitanje iz maila.

Uljudno kao i prošli put napisali su mi da za sva pitanja mogu kontaktirati direktora i njegov broj telefona.

Zahvalila sam se.

Razmišljam....misli se kovitlaju, ops evo ga opet mail:

''Vezano za Vaš upit, u narednom periodu ćemo u skladu sa mogućnostima  
Savjetovalište ponuditi tu opciju''.

Opet razmišljam.

Zaposlena sam u privatnom sektoru gdje ima otprilike 50 + - uposlenika, krenula sam od officea do  officea i pitala kolege imaju li informaciju da postoji KJU PS, pojma nemaju.

Ljudi koji bi trebali koristiti usluge KJU PS nemaju pojma da takva ustanova postoji.  Ustanova u kojoj na pokaz validne zdravstvene knjižice imate uslugu. 
Upitah se, čemu uopšte služe?

 Danas kada je mobing na radnom mjestu od strane poslodavca i kolega tako svakodnevna i uobičajena stvar, danas kada se jedva krpi kraj sa krajem, danas kada niste sigurni za svoje radno mjesto, kada niste sigurni na ulici, tramvaju,  svom domu, danas kada ste izloženi raznim psihičkim pritiscima kod kuće, na poslu, danas kada smo svi sluđeni od briga i nedaća danas kada nam umiru mladi ljudi i iza sebe ostavljaju malodobnu djecu i ojađene supruge, danas 50 + - uposlenika pojma nemaju da postoji ustanova gdje im se može pružiti psihološka pomoći?!?!?!??!?!!

Obzirom da sam imala prijašnja iskustva  sa KJU PS i kao što sam već rekla, pratim ih na društevnim mrežama i moram reći da su aktivni i da sve što možete vidjeti je informacija o stručnim seminarima i  konferencijama, o ovome i o onome, a gdje smo mi?

Lijepo je ići na konferencije, ali šta da radimo mi, kojima je vaša pomoć potrebna, a vi radite do 16:00?!??!?!?!?!

U sredini poput ove u kojoj  mi živimo, u kojoj je sramota tražiti pomoć jer ste odmah ludi, u sredini gdje su samoubistva, nasilje, droga, alkoholizam, nasilničko ponašanje, vršnjačko nasilje svakodnevnica, postoji ustanova koja umjesto da propagira svoje usluge, prilagodi radno vrijeme, nama,  korisnicima,  organizira seminare. 

Okej znam da treba, ali bojim se da za neke ''naredni period'' i čekanje istog može biti prekasno!
Uzdravlje!

Čiji je duži

a

 čiji deblji

Dragi moji, nedavno se na FB  digla i ‘’kuka i motika’’, a veznao za kreativno rješenje plakata (čitaj billboard i citylighta) Carlsberga. 

Na FB profilu jedne osobe koju pratim (ni sama ne znam zašto) osvanula je fotografija ‘’spornog’’ plakata i komentar koji je više nego mahalski i nekako , za mene, ne primjeren, ali naravno to je zid te osobe i ona ima parvo po njemu pisati što  poželi.

 Malo me je začudilo jer je ta osoba kao neki PR, hajde nema veze ni to, opet kažem, ima pravo na svom zidu pisati što želi, ali osvrnula bih se na kometare ispod te fotografije….pa ljudi moji…..

Jasno mi je  da se nekom nešto dopada , a nekom ne, ali kometari tipa:

•  ‘’Da mi je znati kakav mu je mentalni sklop u glavurdi’’
• bogUmi je taj malo *zagoreo po glavi’’
•  ko god je ukljucen u OVO je kloc, ‘’
•   samo idiot može smisliti ovakvu glupost...’’
•  ‘’odron’’……

                                                         I tako redom i tako redom....

Bezmalo sam bila zgrožena načinom na koji se vrijeđa neka osoba koja je osmislila plakat, a bez da se ima ikakvog pojma o brendu, kampanji, komunikaciji, ciljnoj skupini i slično.

Vjerujem da su i pojmovi koje sam gore napisala mnogima nepoznati što apsolutni nije nikakv grijeh, naprosto ljudi se bave nekim drugim poslovima i ni ne trebaju znati šta koja riječ znači, ali ipak bi trebali bar malo zagrebati po površini prije nego  počnu pljuvati, vrijeđati i takmičiti se ko će žešće i ko će jače i to na zidu osobe koja i sama propagira  ‘’toleranciju’’, ‘’kulturu’’ I tako to.

Hm Hm Hm

Sam plakat je provokativan, malo i lascivan i većina u glavi ima neke seksulane insinuacije, jer je slogan ‘’KO IMA DUŽI EVROPOM KRUŽI’’, u toj masi komentara jedna je osoba jadna i pokušala objasniti da se radi o  određenoj ciljnoj skupini koja se komunicira ovim plakatom, da se radi o dužini lanca koji se pravi od čepova sa flaša, ali jok….

Nekoliko dana poslije, Sarajevska pivara je izbacila slogan ‘’NIJE VAŽNA DUŽINA NEGO DEBLJINA’’!??!??!?!?. Iskrena da budem nisam čitala komentare na ovaj backhand od strane Sarajevske pivare jer mi je taj njihov potez bio fakat glup i blamatičan, ali samo na prvi pogled, površnos nikada nije bila dobra osobina.

A onda sam se sjetila jedne billboard kampanje davno prije i-hi-hi godina za Kumho gume, koja je podigla takvu prašinu da su se po hitnom postupku radile emisije uživo  na FTV-u, da se odbrane ženska prava  i da se stane u kraj takvom lošem odnosu pema ženama ?!?!?!? 

Ma hajte molim vas,  što bi rek'o jedan.

Za mene, tada  i sada,  plakat fenomenalan, distributer Kumho guma profitirao 100% nikada mu prodajanije nije bila bolja, elem tresla se brda rodio se miš.

Ali nećemo o tome, da se vratim na dužinu !!!

Bravo za Carlsberg, bravo za hrabrost da se odmakne od, više, dosadnih i nekreativnih slogan tipa…….....eto, ne mogu se ni sjetiti, a ovog sa dužinom e njaga ću se  sigurno sjećati.

 Elem, odlična slogan, odlično kreativno rješenje potvrdila ciljna skupina.

A da još nešto….o onoj gore površnosti.

 Kada sam malo bolje razmislila, Sarajevska pivara se baš zgodno ‘’prislonila’’ sa užasnim kreativnim rješenjem i još gorim sloganom uz Carlsberg, jer kada se za dobrim konjem prašina diže, budi blizu moža neko i za tebe pomisli da si dobar!

Ups..nadam se da nisam nikoga uvrijedila

Uzdravlje!!!

Jesi li DOBRA i DOBRA

ili

NISI

Od kada se rodiš, bukvalno od momenta kada te majka primi u naručje slušaš samo jedno ''budi dobra''. 

Dok si još uvijek toliko mala da nemaš pojma ni gdje si ni otkud ti na ovom svijetu od tebe traže da budeš dobra.

 Na početku je to značenje drugačije i označava da si poslušna, da ne plačeš, da ne praviš probleme na ulici, u posjeti kod prijatelja, rodbine.

Opominju te da budeš dobra sa drugom djecom, da si dobra u vrtiću (mislim da misle da budeš poslušna i pratiš šta  vaspitačica sugeriše).

Kada kreneš u školu to se uduplava. Tada te opominju da budeš DOBRA i da budeš DOBRA, u svemu.

 Da se ponašaš onako kako je DOBRO, da budeš DOBRA u matematici, fizici, sportu, biologiji, muzici, hemiji i likovnom obrazovanju, naravno moraš  da budeš DOBRA drugarica i da budeš općenito DOBRA i DOBRA!

Kada se napokon malo ''odmakneš'', pa postaneš tinejdžer, e tada posebno moraš biti DOBRA i DOBRA, da ne obrukaš roditelje i da budeš DOBRA u školi koju si, na kraju, sama odabrala.

E na faksu je malo drugačija situacija, ali i tada moraš biti DOBRA, ukoliko želiš naći dobar posao i sve što uz to ide moraš biti...ono..DOBRA!

A fizički izgled maco???? Jesi li tu dovoljno DOBRA?? Ha? Ha? Jesi li?????Ccccccc!!!!

I sve to završiš i dalje moraš biti DOBRA i DOBRA, ali sada su ti malo izmjenili ulogu. 

Sve si što si bila i prije, ali sada si i uposlenica i moraš biti, a zante već šta da ne pišem i ako to nisi, maco, bojim se da ćeš tapkati tu gdje jesi, nećeš napraviti ni korak naprijed, zato moraš biti....

 A onda ti opet malo izmjene ulogu, ma možeš ti to, sada si  i supruga i majka i podrazumijeva se da budeš DOBRA i DOBRA, jer ako nisi,  maco,  ima ih koje jesu i koje su BOLJE!!! ???? 

Čekaj malo....Niko ne može biti BOLJI za tvoje dijete sem tebe, a da, ovo se odnosilo na muža ahahahaha😅.

A šta ako ti ne možeš biti baš tako DOBRA i DOBRA kako se to od tebe očekuje?

 A šta ako ti, naprosto, imaš ograničene kapacitete i nisi savršeno DOBRA i DOBRA? 

Šta?

Onda se nađeš u rascjepu i ne znaš ni gdje bi ni šta bi! 

Okreneš se pa pogledaš, pa nisam bila baš dobra tu, a vidiš fulila sam i tu, ni ovdje nisam bila dobra, a vidi šta sam ovdje uradila i kakvu štetu prouzročila, hm i ovdje sam bila loša zato mi je sada tako kako je. 

Ni tamo nisam bila ni DOBRA ni DOBRA....i tako unedogled.

Moramo li biti baš DOBRE i  DOBRE uvijek?

Ko nam nameće kriterije kada  si ili nisi dovoljno DOBRA i  DOBRA?

Ili, da li nam, uopće, neko nameće kriterije ili ih sebi namećemo same? 

Odgovor nemam, još ga tražim, ali mislim da znate na šta mislim. 

Mene ubi to što nisam dovoljno DOBRA i DOBRA i koliko  god se trudila to biti, naprosto i jednostvano nisam, nije mi takav gen, a za gene  JA nisam kriva ili možda jesam i za to?

Nikada nisam DOBRA i DOBRA, jer mi je glava u oblacima i što sam pala s Marsa

Sretno Valentinovo!